"Iza mojih planina ..."
Iza mojih planina, gdje sunce izlazi u jutarnjim satima,
rastu, igraju se i pjeva moje oči nije
ti cijelo djetinjstvo sam izgubio samo uspomene moje majke
i nitko je više da vam kažem ", a svoje djeda ... jer vi zovete?
Iza mojih planina, gdje morskim zasićene
igraju li vidjeti drveće i ulice znaju svoje stope
kao što slikati, igrati se snovima i pisanje riječi
i ljudi zapamti me još uvijek pita Djed je razlog zašto nitko ne govori?
Iza mojih planina, gdje veliki grad uvećava
vaše tijelo raste, a ako sam vas vidjeti na ulicama, vi ćete biti čudno
gleda samo fotografije sjetiti kako ste igrali pored mene
kao drugi tečaj rođeni, djed ne može se ni vidjeti tvoj post.
Iza mojih planina, gdje vlažan vjetar donosi suze
stvari koje ti i ja ne razumijemo, noćenja govorimo u daljini
zato poriču djed i baka vidjeti dragi unuka rastu ...?
kopa i bol u tijelu i tjeskobe ... to kopa u dušu.
Iza mojih planina, gdje nostalgija sjećanju
čujete kada ste spavali cijelu noć, a Vjerujem da zašuti,
jer ti i ja, moja princeza, znaju koliko volim, naša memorija pohranjuje
i nitko neće dobiti me izbriše, što više, ne kažu ništa.
Iza mojih planina gdje je samo jedan dan, moje oči će vidjeti oči
trenutka dok sunce prestane kao kip ...
to će biti lijep trenutak u kojem ste poljubiti moje poljupce na duši
i nema govora o prošlosti, jer prošlost ne postoji u svom djetinjstvu.
Iza mojih planina, gdje možda , budite moja duša
čuje moj stih, da se vrate na prsten moje majke,
djed je bio ... ali ti si moje riječi uklesane
u mojim pjesmama i pronaći sve moje boli, dok su tihi.
Mountains Beyond mojih pjesama u kojima za vas, razgovarajte,
želim kad ste dobili stariji, a može za tebe, razumijem riječi,
znam tvoj djed volio tiho svaki buđenja svakog jutra ...
i da, ne Bog pokušao izbjeći jer moja ljubav nadilazi život i duša.
Iza mojih planina, gdje vidimo bila lijepa san,
miluje je više od Boga, zauzeti njegovo suptilno lice ...
hoda s mojim unukom, samo u snovima zamišljao
pa sam starim i po toj dobi , moja duša boli ... plače.
rastu, igraju se i pjeva moje oči nije
ti cijelo djetinjstvo sam izgubio samo uspomene moje majke
i nitko je više da vam kažem ", a svoje djeda ... jer vi zovete?
Iza mojih planina, gdje morskim zasićene
igraju li vidjeti drveće i ulice znaju svoje stope
kao što slikati, igrati se snovima i pisanje riječi
i ljudi zapamti me još uvijek pita Djed je razlog zašto nitko ne govori?
Iza mojih planina, gdje veliki grad uvećava
vaše tijelo raste, a ako sam vas vidjeti na ulicama, vi ćete biti čudno
gleda samo fotografije sjetiti kako ste igrali pored mene
kao drugi tečaj rođeni, djed ne može se ni vidjeti tvoj post.
Iza mojih planina, gdje vlažan vjetar donosi suze
stvari koje ti i ja ne razumijemo, noćenja govorimo u daljini
zato poriču djed i baka vidjeti dragi unuka rastu ...?
kopa i bol u tijelu i tjeskobe ... to kopa u dušu.
Iza mojih planina, gdje nostalgija sjećanju
čujete kada ste spavali cijelu noć, a Vjerujem da zašuti,
jer ti i ja, moja princeza, znaju koliko volim, naša memorija pohranjuje
i nitko neće dobiti me izbriše, što više, ne kažu ništa.
Iza mojih planina gdje je samo jedan dan, moje oči će vidjeti oči
trenutka dok sunce prestane kao kip ...
to će biti lijep trenutak u kojem ste poljubiti moje poljupce na duši
i nema govora o prošlosti, jer prošlost ne postoji u svom djetinjstvu.
Iza mojih planina, gdje možda , budite moja duša
čuje moj stih, da se vrate na prsten moje majke,
djed je bio ... ali ti si moje riječi uklesane
u mojim pjesmama i pronaći sve moje boli, dok su tihi.
Mountains Beyond mojih pjesama u kojima za vas, razgovarajte,
želim kad ste dobili stariji, a može za tebe, razumijem riječi,
znam tvoj djed volio tiho svaki buđenja svakog jutra ...
i da, ne Bog pokušao izbjeći jer moja ljubav nadilazi život i duša.
Iza mojih planina, gdje vidimo bila lijepa san,
miluje je više od Boga, zauzeti njegovo suptilno lice ...
hoda s mojim unukom, samo u snovima zamišljao
pa sam starim i po toj dobi , moja duša boli ... plače.
" Más allá de mis montañas ..."
Más allá de mis montañas en donde el Sol nace por las mañanas,
creces, juegas y cantas más mi mirada no te halla
toda tu infancia me la he perdido, solo recuerdos de mis nanas
y no hay nadie mayor que te diga "¿ y a tu abuelo... porque no le llamas?
Más allá de mis montañas en donde el mar manso recala
te ven los árboles jugar y las calles conocen tus pisadas
mientras pintas, juegas a sueños y vas escribiendo palabras
y la gente que me recuerda aún se pregunta¿porque del abuelo nadie le habla?
Más allá de mis montañas en donde la gran ciudad se agranda
va creciendo tu cuerpo y si te veo en sus calles, serás una extraña,
que solo en tus fotos recuerdo como a mi lado jugabas
y a otro curso que nace, el abuelo no puede llevarte ni ver tu entrada.
Más allá de mis montañas en donde el viento húmedo trae lágrimas
de cosas que tu y yo no entendemos, de noches que nos hablamos en la distancia
¿porque a un abuelo le niegan ver crecer a su nieta amada...?
y el dolor se clava en el cuerpo y la angustia... se clava en el alma.
Más allá de mis montañas en donde la nostalgia de tu recuerdo
la oyes cuando de noche te acuestas y todos creen que callas,
porque tú y yo, mi Princesa, sabemos cuanto amor, nuestro recuerdo guarda
y nadie conseguirá borrarte de mí, por mucho que tú, no digas nada.
Más allá de mis montañas en donde algún día, mi mirada verá tu mirada
momento que hasta el Sol se parará como una estatua ...
porque será un bello momento en donde mis besos te besaran hasta el alma
y nada hablaremos del pasado porque el pasado no existió en tu infancia.
Más allá de mis montañas en donde tal vez, descanse mi alma
escucharás mis versos, te volverán a sonar mis nanas,
el abuelo se fue...pero ahí te quedan mis palabras grabadas
y en mis poemas encontrarás todo mi dolor, mientras callaba.
Más allá de mis montañas en donde los poemas para tí, hablan,
quieren que cuando seas mayor y puedas por tí, entender palabras,
sepas que tu abuelo en silencio te amó cada despertar...cada mañana
y eso, ni Dios lo intentó evitar porque mi amor va más allá de la vida y el alma.
Más allá de mis montañas en donde verte fue un bello sueño,
acariciarte fue más que a Dios, coger su sutil cara ...
pasear con mi nieta, solo en sueños lo imaginaba
y así me hago viejo y en esa vejez, mi alma de dolor ...clama.
creces, juegas y cantas más mi mirada no te halla
toda tu infancia me la he perdido, solo recuerdos de mis nanas
y no hay nadie mayor que te diga "¿ y a tu abuelo... porque no le llamas?
Más allá de mis montañas en donde el mar manso recala
te ven los árboles jugar y las calles conocen tus pisadas
mientras pintas, juegas a sueños y vas escribiendo palabras
y la gente que me recuerda aún se pregunta¿porque del abuelo nadie le habla?
Más allá de mis montañas en donde la gran ciudad se agranda
va creciendo tu cuerpo y si te veo en sus calles, serás una extraña,
que solo en tus fotos recuerdo como a mi lado jugabas
y a otro curso que nace, el abuelo no puede llevarte ni ver tu entrada.
Más allá de mis montañas en donde el viento húmedo trae lágrimas
de cosas que tu y yo no entendemos, de noches que nos hablamos en la distancia
¿porque a un abuelo le niegan ver crecer a su nieta amada...?
y el dolor se clava en el cuerpo y la angustia... se clava en el alma.
Más allá de mis montañas en donde la nostalgia de tu recuerdo
la oyes cuando de noche te acuestas y todos creen que callas,
porque tú y yo, mi Princesa, sabemos cuanto amor, nuestro recuerdo guarda
y nadie conseguirá borrarte de mí, por mucho que tú, no digas nada.
Más allá de mis montañas en donde algún día, mi mirada verá tu mirada
momento que hasta el Sol se parará como una estatua ...
porque será un bello momento en donde mis besos te besaran hasta el alma
y nada hablaremos del pasado porque el pasado no existió en tu infancia.
Más allá de mis montañas en donde tal vez, descanse mi alma
escucharás mis versos, te volverán a sonar mis nanas,
el abuelo se fue...pero ahí te quedan mis palabras grabadas
y en mis poemas encontrarás todo mi dolor, mientras callaba.
Más allá de mis montañas en donde los poemas para tí, hablan,
quieren que cuando seas mayor y puedas por tí, entender palabras,
sepas que tu abuelo en silencio te amó cada despertar...cada mañana
y eso, ni Dios lo intentó evitar porque mi amor va más allá de la vida y el alma.
Más allá de mis montañas en donde verte fue un bello sueño,
acariciarte fue más que a Dios, coger su sutil cara ...
pasear con mi nieta, solo en sueños lo imaginaba
y así me hago viejo y en esa vejez, mi alma de dolor ...clama.
No hay comentarios:
Publicar un comentario